U jednom intervju dobila sam pitanje: Koje je vaše putovanje iz snova? Moram priznati da nisam odmah znala iz glave što odgovoriti, jer toliko putovanja sanjam, na toliko destinacija želim još ići, toliko sam ih već vidjela da su se činili nestvarnima. Baš kao iz snova.
Netko će možda odmah reći „da idem s dečkima na skijanje mjesec dana i da me ne zovu ni žena ni šef“. Drugima će odmor iz snova biti upravo s obitelji, na otoku gdje snijeg nikad nije pao. Trećima će odmor iz snova biti bilo kakav odmor, samo da odu nekamo.
A ja? Volim i Hrvatsku i Kubu i Island, i miris bora i topli pijesak i hladni glečer, New York i Moskva bili su mi jednako fascinantni, između Španjolske i Portugala kod mene u glavi uvijek se vodi mrtva trka, a sad ne znam hoćemo li iduće godine svi u Japan, Namibiju, Zanzibar ili možda u Peru. Nikakve veze nemaju te zemlje jedna s drugom baš, znam. Zato mi je teško reći kakvo je moje putovanje iz snova.
Ali kad me psihoterapeutkinja uputila da zamislim mjesto na kojem sam sretna ili bih mogla biti sretna, točno sam znala gdje se nalazim. I s kim.
Ovo je moja priča.
Vjetar mi je mrsio kosu dok sam stajala ispred naše kućice uz plažu, pokušavajući odlučiti da li da se odem okupati jer je baš jako vruće ili da se maknem u hlad i pročitam jednu od 100 knjiga koje sam uzela sa sobom. Plavo more blistalo je ispred mene, a njegov ritmični šum bio je pravi melem nakon dugo godina rada i svakodnevnih obaveza. Tek smo došli na naš odmor, pažljivo osmišljen kako bi uključio nešto za svakog od nas—mog muža, našu malenu djevojčicu i mene. Nismo imali nikakvih planova, po prvi put. Samo znamo da ćemo biti tu mjesec dana. Dok nam svima ne dosadi. Jer sve imamo, osim dosade. Želim ponovo znati kako je to kad ti je dosadno, možda tada dobijem novu ideju za knjigu.
Jutra su bila najbolja. Nismo morali namještati alarme; troje nas budilo se kada je sunce već bilo visoko na nebu. Kćerka je obožavala plivanje pa su naša jutra bila predvidljiva, ali predivna. Dok se moj suprug još rasteže, nas dvije bismo se natjecale koja će prije doći do mora da se razbudimo jednim skokom koji bi se pretvorili u 100 skokova. Vratile bi se natrag kad bismo čule „doruuučak“. Čekale su nas palačinke od banane s tropskim voćem.
Nakon doručka bilo je moje vrijeme za knjigu. Dok su njih dvoje bili na plaži, ja bih čekala inspiraciju za knjigu koju sam odlučila napisati. No trebalo mi je biti dosadno. Zato sam na ovaj odmor ponijela samo knjige i stari laptop za pisanje. Mobitel je služio samo za hvatanje ideja koje bi mi sijevale u trenucima kad bih se opustila, još uvijek pokušavajući shvatiti kako ću preživjeti mjesec dana bez interneta. Jedino što smo ponijeli bili su nasnimljeni crtići da ih kćerka može gledati, u onim trenucima kad oboje poželimo odmoriti.
S obzirom na to da mi ideje nisu dolazile, čitala bih tuđe knjige. To je i kod kuće bio moj omiljen hobi, zaranjanje u svijet s kojima nemam ništa. Apsolutna sloboda i manjak odgovornosti.
Popodne bi uvijek prebrzo stiglo.
Nakon ručka, naša malena kćerka sjedila bi prekriženih nogu na mekanom kauču, zadubljena u svoje omiljene crtiće.
„Mama, dođi gledati sa mnom!“ zazvonio bi njen slatki glasić, i ja bih sjela kraj nje, uživajući u jednostavnoj sreći maženja. Kasnije kad je sunce već bilo malo manje jako, uzela bih fotoaparat i izašla na pijesak, fotografirajući kćerku kako trči uz obalu, kako skuplja kamenčiće, prepoznaje u njima razne oblike, igra se s njima i govori kako su tri kamenčića mama, tata i beba.
Suprug bi često pronašao vremena za kratku gaming sesiju na svojoj prijenosnoj konzoli. Bacila bih pogled prema njemu svaki put kad bih utrčala po nešto u kuću i vidjela kako je posvećen igri, s blagim osmijehom na licu, što mi je bilo dovoljno da znam da i on uživa u odmoru.
A onda bi se on pojavio s pedalinom koju smo pronašli u podrumu kućice koja je bila tako savršena puzzla uklopljena u naš odmor. Vrištala je od oduševljenja svaki put kad bi se spustila, prskajući nas sve u svom svjetlucavom ružičastom kupaćem kostimu. Suprug i ja naizmjence smo plivali s njom, iako sam ja ubrzo pobjegla na suho, malo se družiti knjigom u ruci.
Predvečeri smo koristili za istraživanje obližnjeg grada—malog mjesta s kamenim ulicama, šarenim tržnicama i šarmantnim kafićima. Fotoaparat mi je bio stalno u ruci: suprug dok kuša lokalne specijalitete, makar bili i prženi škorpioni, kćerka zadivljena mađioničarom koji iz ničega izvlači golubicu ili zlatna svjetlost koja obasjava gradske krovove pri zalasku sunca.
Jedne večeri otišli smo na obiteljsku radionicu kuhanja. Suprug je bio u svom elementu, mijeseći tijesto za tradicionalni kruh, dok je kćerka kroz smijeh mazala brašno po obrazima. Natjecali smo se tko će napraviti bolje jelo, a zatim bi pobjednik bio onaj kojem je ispalo najgore jelo. I to nikad nije smjela biti kćerka. Znate kako je to s djecom.
Večeri su bile čarobne. Kćerka bi se ušuškala u pidžamu dok smo pripremali film na projektoru na terasi ispred naše kućice. Suprug i ja sjedili bismo uz čašu vina, a malena bi grickala kokice. Pranje zubiju na brzaka pa povratak u krevet.
Kad bi kćerka zaspala, posvetili bismo vrijeme sebi. Ponekad je suprug igrao videoigre dok sam ja čitala; drugi put bismo zajedno planirali sljedeći dan ili se prisjećali prošlih putovanja. Jedne sasvim obične večeri sinula mi je ideja na pamet. Skočila sam i otvorila laptop te počela mahnito pisati. Nisam ni skužila da je vani već krenuo novi dan kad sam bila već na stotoj stranici svoje nove knjige.
Ovaj odmor bio je više od pauze; bio je to mozaik naših života i strasti, savršeno uklopljen u jednu cjelinu obiteljskog života—zajednički smijeh, ukradeni poljupci i jednostavna radost bivanja prisutnim.
Kćerka je pronašla beskrajnu sreću na plaži, čak je imala i dvije nove prijateljice. Suprug je počeo smišljati koncept za svoj restoran- nešto to je oduvijek htio otvoriti. A ja sam, između fotografije i mirnih trenutaka s knjigama, ponovno otkrila ljepotu dosade i – napisala knjigu.
Dok sam na posljednji dan pakirala stvari, shvatila sam da prava čarolija nije bila samo u prekrasnom krajoliku—bila je u tome što smo pronašli harmoniju, osigurali da se svaki od nas osjeća viđenim, voljenim i ispunjenim. To je, pomislila sam, ono što čini odmor iz snova nezaboravnim.
A vi, kad zatvorite oči i zamislite putovanje iz snova, kamo ste otišli?
Isplaniraj svoje putovanje iz snova već danas i javi nam se, a naši agenti za putovanja će ti pomoći pronaći najbolju ponudu.
Jesi li avanturistički putnik ili svakodnevni putnik? U svakom slučaju za tebe pripremamo ažurne, zanimljive i korisne putničke informacije koje isporučujemo u tvoj virtualni poštanski sandučić svaki tjedan. Prijavi se i ostvari 10 % popusta na neke od naših produkata!
Prijava na e-novosti
Natrag na nomago.hr
